nedjelja, 25.01.2009.
Postojanje svega što je
Ja jesam - i to je jednostavno tako, no ako netko drugi dođe i upita me: tko si ti?, a ja mu kažem ja jesam, i dalje mu nisam odgovorio ono što želi znati, jer on ne može iskusiti moje jesamstvo. Dakle on za mene mora reći: -to je.
Kako svatko ima ego, nitko ne želi da ga se uspoređuje s nečim neadekvatnim, poput recimo biljke pelargonije. No, i ona je.
Tu dolazimo do kako to znanost voli reći: subjektivnog opažanja svijeta oko sebe. Iako se većina ljudi slaže oko boja, postoje oni koji ih ne vide kao većina. Ta ista većina ih je nazvala daltonisti. A kad smo već kod boja, postoje ljudi koji moraju vjerovati u boje. To su naime ljudi koji su slijepi. Oni će vam, ako im velite da je njihov pas vodič crn, morati vjerovati. Pošto ne postoje dvije osobe koje vide svijet na isti način, moramo utvrditi da je svijet nedovoljno definiran, za to možemo kriviti jedino onoga koji je taj svijet uspostavio, no tu dolazimo do jednog ogromnog konflikta, jer ćemo opet morati vjerovati u nešto.
Vratimo se do temeljne izjave: Ja jesam.
Ako me netko u snu u pita tko sam ja, a ja sam, recimo, dovoljno saživio s tvrdnjom "ja jesam", i odgovorim mu istom, i tada počnem kontemplirati o svijetu koji me okružuje, kad se probudim shvatiti ću da je bio nestvaran. No činjenica je da sam ga doživio. Mogao sam utvrditi što je crveno (naravno, samo ako sanjam u bojama), što je hladno, što je teško. No, taj svijet ne postoji to definitivno mogu sada potvrditi, jer tako osjećam sada kada sam budan.
Za slijepog čovjeka ne postoji svjetlost, i za gluhoga zvuk, oni moraju vjerovati u te stvari. Odakle meni tada pravo da mislim da svjetlost postoji? Mislim da bez daljnjeg odgađanja moram zaključiti da se ovdje uključuje vjera, i moram se odreći svjetlosti, zvuka, bola, i tko zna čega još svega ne, jer, negdje u procesu dok sam stvaran ovakav kakav sam sada, sam se naučio vjerovati u sve te stvari, jer, kako one mogu za mene biti, ako za čovjeka, koji slijep stoji pored mene u tramvaju, one nisu.
Kako svatko subjektivno doživljava svoj svijet, ispada da taj svijet koji pojedinac doživljava nestaje kada nestane svijest koja ga doživljava. Dakle svijet ustvari nije oko mene, on je u meni, jer jedino svojim tijelom mogu doživjeti materijalni svijet, a jedino svojom sviješću mogu doživjeti svijet koji postoji u snovima, za koji se većina slaže da ne postoji.
Dakle nova tvrdnja je: Ja jesam i sve je u meni.
