utorak, 19.08.2008.
Što se rađa iz istine?
Može li svijet postojati bez vjere? Koliko vjerujemo u svijet koji vidimo, čujemo, njušimo, kušamo i diramo, ili možda, koliko on postoji, bez da mi vjerujemo u njega?
Kako sam utvrdio da istina jedino može biti da ja jesam, jer u nju ne moram vjerovati, a isto tako nikada neću moći tvrditi da nisam, pitanje je što s ostalim za što nikako ne mogu reći da nije, jer za mene definitivno je. Tipkovnica po kojoj tipkam definitivno mora biti. Isto tako i Internet mora biti kao i ovaj blog. I Zemlja mora biti, jer da ne ma Zemlje ja ne bih mogao tvrditi da jesam. (Tu se opet se upliće vjera, jer ja ne mogu potvrditi da ne bih u nekom drugom obliku moga tvrditi da jesam). Sve mora biti jer inače ga ne bi bilo. Dakle, istina se mora proširiti u izraz:“Ja jesam i sve je.“
Kako sam u temeljnu istinu uključio i „sve je“, spasio sam samoga sebe od toga da budem potpuno sam u ničemu, pa sad malo lakše dišem.
Istina kad se pogleda ovako potpuno logički i bez imalo vjere ispada prilično jednostavno, što kad bi netko pokušao živjeti život po ovoj jednoj jedinoj istini, i s ničim se drugim ne opterećivao? Jednostavno promatrao sve što se događa i potvrđivao da to jednostavno je. Kada bi majka nosila dijete i govorila: „To je.“ Rodila ga i rekla:“To je“. Osjećala ljubav prema djetetu i rekla:“To je.“ Osjećala nemoć dok je dijete bolesno i rekla:“To je.“ Što bi se događalo u umu te majke nakon određenog vremena u kojemu bi potvrđivala da to je? Bi li osjećala nakon određenog vremena strah, tugu, bol, radost, sreću?
Doista, što se rađa iz istine?
