nedjelja, 10.08.2008.
Potraga za istinom
Kako je istina nešto što u biti ne treba dokazivati, već nešto što jednostavno je, pitanje je koliko je određena osoba sposobnu tu istinu prenijeti drugoj osobi, bez uvjeravanja, tj, bez korištenja nekakvih obrazaca ustaljenih vjerovanja.
Mislim da bi potragu trebalo usmjeriti, ne prema načinu prenošenja istine, već prema samoj istini. To bi slijedilo iz činjenice da istina jednostavno je, i iz tog razloga treba drugu osobu samo usmjeriti prema njoj i ona će sama sebe dokazati. No iz ovoga se mora zaključiti da postoji samo jedna istina, jer da ih postoji više, bilo bi ih potrebno povezati, a samim time i dokazivati, a tada bismo morali koristiti činjenice.
Jedini način na koji mi pada, kojim bismo mogli pronaći istinu, jest taj da utvrdimo sve ono što nije istina. Samim time moramo isključiti sve što nam dolazi od drugih osoba, jer bi smo im morali vjerovati. Dakle čini se kao jednostavan posao: sami sebi moramo otkriti istinu.
No, ovdje se nekako javlja problem u tome što smo navikli vjerovati, kako drugima, tako i sebe. A ako sebi moramo vjerovati, tada nismo sposobni doći do istine. Dakle prvo što moramo napraviti pri potrazi za istinom, ne smijemo vjerovati nikome, pa ni samom sebi. Kako smo već ranije odbacili sve druge ostale su nam još dvije osobe, sam i sebi. Kada bismo zamjenice izbacili iz prvog lica u recimo treće, i onda ih zamijenili imenima morali bismo reći Neka Petar vjeruje Marku. Iz ovoga se postavlja pitanje tko sam ja? Jesam li Petar ili Marko. Jesam li onaj koji uvjerava ili onaj koji vjeruje. Onaj koji uvjerava nikako ne možemo biti, jer još nismo našli istinu da bismo je pokazivali drugima, a onaj koji vjeruje isto tako ne možemo biti, jer samo na samom početku odbacili vjeru kao način s kojim bismo došli do istine.
Na kraju priče smo ostali bez ikoga tko bi mogao ukazati na istinu. Ispostavlja se da ili istina ne postoji, ili u cijeloj priči postoji još netko koga nismo svjesni. No u svakom slučaju čini se da smo došli do zida.
Kada bismo cijeloj stvari pokušali prići s druge strane, i, za početak uzeli da postoji istina, i da postoji univerzalni svjedok, kojemu ne treba vjerovati. Tko bi bio taj svjedok? Kako smo isključili mogućnost da to bude itko drugi izvan nas samih, zaključujemo da taj svjedok mora biti negdje u nama. Ako je svjedok u nama, koji svjedoči za istinu, tada znači, da taj svjedok ne smije biti ništa drugo do same istine. Ako su svjedok i istina jedno, a oni moraju biti u nama, dakle mi smo dio, ako ne i cijela istina. A kako može postojati samo jedna istina a mi smo ta istina. Ispada da je cijela istina u tome da mi jesmo. Kako ne smijem koristiti mi u cijeloj priči već samo ja, istina je:
Ja jesam.
Ako bismo postavili priču tako da univerzalna istina ne postoji. Tada bismo proglasili čitav svemir pa i same sebe kao nešto imaginarno i ne postojeće.
Netko bi mogao reći da se istina čini pomalo suhoparnom. No ako se izostavi vjerovanje i potpuno se koristi um, ovo je jedini odgovor koji može biti potpuna istina.
