petak, 08.08.2008.
Vjerovati
Postoje razne rečenice koje koristimo u raznim prigodama, a koje se tiču vjere. Evo nekoliko njih:
„Nisam mogao vjerovati svojim očima.“
„Ne mogu vjerovati da govoriš to što čujem.“
„Vjeruj u ljubav.“
„Možda svi oni sumnjaju, ali ja ti vjerujem.“
U ovom trenutku se ne mogu sjetiti više. Možda se poslije sjetim još koje, pa dopišem. U ovim rečenicama vjerovati treba:
a) - samome sebi, tj. svojim očima ušima itd.
b) - nekome drugome
c) - u nešto ili nekoga
Sama potreba da se nešto vjeruje nekako isključuje apsolutnu istinu, jer istini se ne mora vjerovati, ona jednostavno je.
No, neki tvrde, da se istina može utvrditi. Dakle već imamo istinu, ali još je osnažujemo/utvrđujemo s dodatnim istinama, je li nam to potrebno?
Ili uopće ne znamo što je istina, pa uzimamo određeni broj činjenica koji ukazuju na, za te činjenice, jedinstvenu istinu. Kako sam već zaključio u prošlom postu da dvije činjenice uvijek traže treću, a odnos među njima može se uspostaviti jedino vjerom, gdje je nestala istina? Možemo li reći da znamo istinu samo zato što smo poslagali sve poznate činjenice? Smijemo li tvrditi da smo u potrazi za određenom istinom iskoristili sve činjenice koje postoje? Ili ćemo jednostavno morati vjerovati da ne postoji više činjenica.
