srijeda, 28.10.2009.
Dok padaš
Kada nemaš za što,
uhvati se za istinu.
Dok padaš u crni bezdan,
slušaj kako zvoni:
Ja jesam
Ja postojim
Usmjeri pažnju na svoje tijelo,
opusti svaki mišič i lijeno se protegni.
Uživaj u padu jer,
ionako ćeš se uskoro probuditi!
nedjelja, 25.01.2009.
Postojanje svega što je
Ja jesam - i to je jednostavno tako, no ako netko drugi dođe i upita me: tko si ti?, a ja mu kažem ja jesam, i dalje mu nisam odgovorio ono što želi znati, jer on ne može iskusiti moje jesamstvo. Dakle on za mene mora reći: -to je.
Kako svatko ima ego, nitko ne želi da ga se uspoređuje s nečim neadekvatnim, poput recimo biljke pelargonije. No, i ona je.
Tu dolazimo do kako to znanost voli reći: subjektivnog opažanja svijeta oko sebe. Iako se većina ljudi slaže oko boja, postoje oni koji ih ne vide kao većina. Ta ista većina ih je nazvala daltonisti. A kad smo već kod boja, postoje ljudi koji moraju vjerovati u boje. To su naime ljudi koji su slijepi. Oni će vam, ako im velite da je njihov pas vodič crn, morati vjerovati. Pošto ne postoje dvije osobe koje vide svijet na isti način, moramo utvrditi da je svijet nedovoljno definiran, za to možemo kriviti jedino onoga koji je taj svijet uspostavio, no tu dolazimo do jednog ogromnog konflikta, jer ćemo opet morati vjerovati u nešto.
Vratimo se do temeljne izjave: Ja jesam.
Ako me netko u snu u pita tko sam ja, a ja sam, recimo, dovoljno saživio s tvrdnjom "ja jesam", i odgovorim mu istom, i tada počnem kontemplirati o svijetu koji me okružuje, kad se probudim shvatiti ću da je bio nestvaran. No činjenica je da sam ga doživio. Mogao sam utvrditi što je crveno (naravno, samo ako sanjam u bojama), što je hladno, što je teško. No, taj svijet ne postoji to definitivno mogu sada potvrditi, jer tako osjećam sada kada sam budan.
Za slijepog čovjeka ne postoji svjetlost, i za gluhoga zvuk, oni moraju vjerovati u te stvari. Odakle meni tada pravo da mislim da svjetlost postoji? Mislim da bez daljnjeg odgađanja moram zaključiti da se ovdje uključuje vjera, i moram se odreći svjetlosti, zvuka, bola, i tko zna čega još svega ne, jer, negdje u procesu dok sam stvaran ovakav kakav sam sada, sam se naučio vjerovati u sve te stvari, jer, kako one mogu za mene biti, ako za čovjeka, koji slijep stoji pored mene u tramvaju, one nisu.
Kako svatko subjektivno doživljava svoj svijet, ispada da taj svijet koji pojedinac doživljava nestaje kada nestane svijest koja ga doživljava. Dakle svijet ustvari nije oko mene, on je u meni, jer jedino svojim tijelom mogu doživjeti materijalni svijet, a jedino svojom sviješću mogu doživjeti svijet koji postoji u snovima, za koji se većina slaže da ne postoji.
Dakle nova tvrdnja je: Ja jesam i sve je u meni.
utorak, 19.08.2008.
Što se rađa iz istine?
Može li svijet postojati bez vjere? Koliko vjerujemo u svijet koji vidimo, čujemo, njušimo, kušamo i diramo, ili možda, koliko on postoji, bez da mi vjerujemo u njega?
Kako sam utvrdio da istina jedino može biti da ja jesam, jer u nju ne moram vjerovati, a isto tako nikada neću moći tvrditi da nisam, pitanje je što s ostalim za što nikako ne mogu reći da nije, jer za mene definitivno je. Tipkovnica po kojoj tipkam definitivno mora biti. Isto tako i Internet mora biti kao i ovaj blog. I Zemlja mora biti, jer da ne ma Zemlje ja ne bih mogao tvrditi da jesam. (Tu se opet se upliće vjera, jer ja ne mogu potvrditi da ne bih u nekom drugom obliku moga tvrditi da jesam). Sve mora biti jer inače ga ne bi bilo. Dakle, istina se mora proširiti u izraz:“Ja jesam i sve je.“
Kako sam u temeljnu istinu uključio i „sve je“, spasio sam samoga sebe od toga da budem potpuno sam u ničemu, pa sad malo lakše dišem.
Istina kad se pogleda ovako potpuno logički i bez imalo vjere ispada prilično jednostavno, što kad bi netko pokušao živjeti život po ovoj jednoj jedinoj istini, i s ničim se drugim ne opterećivao? Jednostavno promatrao sve što se događa i potvrđivao da to jednostavno je. Kada bi majka nosila dijete i govorila: „To je.“ Rodila ga i rekla:“To je“. Osjećala ljubav prema djetetu i rekla:“To je.“ Osjećala nemoć dok je dijete bolesno i rekla:“To je.“ Što bi se događalo u umu te majke nakon određenog vremena u kojemu bi potvrđivala da to je? Bi li osjećala nakon određenog vremena strah, tugu, bol, radost, sreću?
Doista, što se rađa iz istine?
nedjelja, 10.08.2008.
Potraga za istinom
Kako je istina nešto što u biti ne treba dokazivati, već nešto što jednostavno je, pitanje je koliko je određena osoba sposobnu tu istinu prenijeti drugoj osobi, bez uvjeravanja, tj, bez korištenja nekakvih obrazaca ustaljenih vjerovanja.
Mislim da bi potragu trebalo usmjeriti, ne prema načinu prenošenja istine, već prema samoj istini. To bi slijedilo iz činjenice da istina jednostavno je, i iz tog razloga treba drugu osobu samo usmjeriti prema njoj i ona će sama sebe dokazati. No iz ovoga se mora zaključiti da postoji samo jedna istina, jer da ih postoji više, bilo bi ih potrebno povezati, a samim time i dokazivati, a tada bismo morali koristiti činjenice.
Jedini način na koji mi pada, kojim bismo mogli pronaći istinu, jest taj da utvrdimo sve ono što nije istina. Samim time moramo isključiti sve što nam dolazi od drugih osoba, jer bi smo im morali vjerovati. Dakle čini se kao jednostavan posao: sami sebi moramo otkriti istinu.
No, ovdje se nekako javlja problem u tome što smo navikli vjerovati, kako drugima, tako i sebe. A ako sebi moramo vjerovati, tada nismo sposobni doći do istine. Dakle prvo što moramo napraviti pri potrazi za istinom, ne smijemo vjerovati nikome, pa ni samom sebi. Kako smo već ranije odbacili sve druge ostale su nam još dvije osobe, sam i sebi. Kada bismo zamjenice izbacili iz prvog lica u recimo treće, i onda ih zamijenili imenima morali bismo reći Neka Petar vjeruje Marku. Iz ovoga se postavlja pitanje tko sam ja? Jesam li Petar ili Marko. Jesam li onaj koji uvjerava ili onaj koji vjeruje. Onaj koji uvjerava nikako ne možemo biti, jer još nismo našli istinu da bismo je pokazivali drugima, a onaj koji vjeruje isto tako ne možemo biti, jer samo na samom početku odbacili vjeru kao način s kojim bismo došli do istine.
Na kraju priče smo ostali bez ikoga tko bi mogao ukazati na istinu. Ispostavlja se da ili istina ne postoji, ili u cijeloj priči postoji još netko koga nismo svjesni. No u svakom slučaju čini se da smo došli do zida.
Kada bismo cijeloj stvari pokušali prići s druge strane, i, za početak uzeli da postoji istina, i da postoji univerzalni svjedok, kojemu ne treba vjerovati. Tko bi bio taj svjedok? Kako smo isključili mogućnost da to bude itko drugi izvan nas samih, zaključujemo da taj svjedok mora biti negdje u nama. Ako je svjedok u nama, koji svjedoči za istinu, tada znači, da taj svjedok ne smije biti ništa drugo do same istine. Ako su svjedok i istina jedno, a oni moraju biti u nama, dakle mi smo dio, ako ne i cijela istina. A kako može postojati samo jedna istina a mi smo ta istina. Ispada da je cijela istina u tome da mi jesmo. Kako ne smijem koristiti mi u cijeloj priči već samo ja, istina je:
Ja jesam.
Ako bismo postavili priču tako da univerzalna istina ne postoji. Tada bismo proglasili čitav svemir pa i same sebe kao nešto imaginarno i ne postojeće.
Netko bi mogao reći da se istina čini pomalo suhoparnom. No ako se izostavi vjerovanje i potpuno se koristi um, ovo je jedini odgovor koji može biti potpuna istina.
petak, 08.08.2008.
Vjerovati
Postoje razne rečenice koje koristimo u raznim prigodama, a koje se tiču vjere. Evo nekoliko njih:
„Nisam mogao vjerovati svojim očima.“
„Ne mogu vjerovati da govoriš to što čujem.“
„Vjeruj u ljubav.“
„Možda svi oni sumnjaju, ali ja ti vjerujem.“
U ovom trenutku se ne mogu sjetiti više. Možda se poslije sjetim još koje, pa dopišem. U ovim rečenicama vjerovati treba:
a) - samome sebi, tj. svojim očima ušima itd.
b) - nekome drugome
c) - u nešto ili nekoga
Sama potreba da se nešto vjeruje nekako isključuje apsolutnu istinu, jer istini se ne mora vjerovati, ona jednostavno je.
No, neki tvrde, da se istina može utvrditi. Dakle već imamo istinu, ali još je osnažujemo/utvrđujemo s dodatnim istinama, je li nam to potrebno?
Ili uopće ne znamo što je istina, pa uzimamo određeni broj činjenica koji ukazuju na, za te činjenice, jedinstvenu istinu. Kako sam već zaključio u prošlom postu da dvije činjenice uvijek traže treću, a odnos među njima može se uspostaviti jedino vjerom, gdje je nestala istina? Možemo li reći da znamo istinu samo zato što smo poslagali sve poznate činjenice? Smijemo li tvrditi da smo u potrazi za određenom istinom iskoristili sve činjenice koje postoje? Ili ćemo jednostavno morati vjerovati da ne postoji više činjenica.
Znanost istina vjera
Švrljajući malo kojekakvim blogovima našao sam jedan koji zbori o homeopatiji (link).
Sve je puno činjenica i sve su točne, homeopatija se baš i ne da dokazati. No to nije ni važno. Čitajući komentare, završio sam na ovom članku (link).
Pojavljuju se u priči ljudi koji su za i koji su protiv. Spominju se činjenice, dokazi, istraživanja, New age i slične gluposti, religije, evolucija, Bog, obmane i zarada. I svako malo iskoči nešto tipa da netko nekome ne vjeruje ili vjeruje.
I tu dolazimo do činjenice. Ne neke posebne činjenice, već činjenice kao riječi. Činjenica bi trebalo biti nešto što bi se trebalo uzeti zdravo za gotovo. No, koliko sam shvatio, nikoga ustvari ne zanimaju činjenice, nego istina. Da istina je ono što svakoga zanima. Sumnjam da se čitatelju dalo čitati one članke, ni sam ih ne bih čitao, pa ću malo pobliže htio objasniti te probleme oko činjenica i istine.
Za početak uzmimo neki primjer činjenice. Recimo:“Zemlja je okrugla.“ Ne, to nije dobra činjenica, jer zemlja nije baš okrugla, u biti cijela je neravna, no netko bi mogao reći da postoje ravni dijelovi na Zemlji, pa bi mogli reći, hm, svašta bi mogli reći, no ne bih želio da me neki logičari uzmu na pik, jer logika mi nije jača strana. Nađimo neku drugu činjenicu. Litra vode teži 1 kg. Ustvari, zavisi koje vode, morali bismo definirati čistoću te vode, tj, sastav. Pa onda mjesto gdje se odvija mjerenje: atmosferske prilike, tlakovi, vlažnost, temperature, nadmorska visina. Ok, nije ni to neki dobar primjer. Uzet ćemo za činjenicu nešto što je nepobitno, recimo, dužina jednog metra, za to mora postojati točna činjenica. Prvi etalon je postojao, i još bi trebao postojati u Parizu, i on iznosi točno jedan metar. Ustvari koliko se sjećam slike to je bila neka plosnata šipka na kojoj je bio zarez. Zarez je prilično debel, stoga i prlično netočan, pogotovo za današnje gps-ove, pa su shvatili da trebaju novi etalon. Mislim da je današnji etalon činjenica da svjetlost prijeđe oko 300 000 kilometara u sekundi, pa je dužna metra ustvari dužina koju svjetlost prijeđe u 1/300 000 000 sekundi. To bi bilo stvarno super kad bi to bio tako lijepi broj, no najnovija činjenica je da svijetlosti ipak treba nešto manje vremena da prijeđe taj metar. A možda je sad na snazi već neki novi etalon, tko bi to znao. Ali nije niti bitno.
Jednostavno ćete morati vjerovati da je ono što tvrdi današnja znanost istina.
Idemo za nekom drugom činjenicom. Recimo da vam umre otac. Stvarno morbidno ali nije mi palo ništa pametnije na pamet. Nemojte misliti da imam nešto protiv svog oca. Jednostavno mi je palo na pamet iz pravnih razloga. Naime kad vam umre otac, a majka vam je već prije umrla (opet imam razloge) a vi ste jedinac (ili su vam sva braća i sestre već mrtvi). Na vama će biti da rješavate sve pravne stvari oko toga(eto to je razlog), osim ako niste bešćutni gad, ili ste negdje na putu pa pojma nemate što se događa. No recimo da ste tu i umro vam je posljednji roditelj i vi morate tu činjenicu (Moj otac je mrtav), prenijeti određenim ljudima. Najprije ćete morati dokazati da je to stvarno vaš otac, za to će biti dovoljna neka isprava s njegovim imenom. Potvrda od liječnika da je čovjek stvarno mrtav. Dakle, već na samom početku činjenici da određena osoba mrtva trebaju još dvije činjenice isprava sa slikom i potvrda stručnjaka, do tad izgleda da osoba nije mrtva, iako je sasvim mrtva. Ispada da činjenica koja stoji sama za sebe nije nikome važna jer svakoga zanima kako se ona odnosi na neku drugu činjenicu, i već kod drugog stupnja se upliće vjera, jer da bi dokument bio dokaz moramo vjerovati da nije krivotvoren, a da bi liječnikova potvrda vrijedila moramo vjerovati da je on stručan u utvrđivanju smrti. No, recimo da nikoga ne zanima tko je ta osoba. I vjeru želimo potpuno isključiti iz priče. Morali bismo reći: ova osoba je mrtva. No tada bi netko mogao pitati, ali možda je to voštana lutka, kako se voštane lutke nisu izborile za to da ih se zove osobama, činjenica nam baš nije samostojeća. Dakle morali bismo reći da ta materija (tijelo) nije u mogućnost da nam odgovori jeli živo. Mi ustvari ne znamo jeli otac još uvijek živ, znamo samo da on nije u mogućnosti da nam to kaže.
Hm, zanimljivo
Da, ali netko bi mogao reći: -nakon određenog vremena tijelo će se početi raspadati i to će biti dokaz da u njemu nema onoga što je bilo prije. Pa će netko reći hajde pokaži mi to što je tu bilo prije, a sada toga više nema. Biti će teško pokazati prstom, jer bismo ukazivali na mrtvo tijelo, ono je tu bilo prije i još uvijek je, ali nešto još uvijek fali zar ne.
Na kraju se sve svodi na to da što god se događa oko nas moramo vjerovati u to, jer inače, ispada da se ne događa? Ili, možda postoji i neki drugi način?
A naslov: znanost istina i vjera se svodi na pitanje bi li postojala znanost da se ne vjeruje u nju, i koliko je znanost, znanost ako se u nju mora vjerovati?
Možda prvo jedan uvod
Već dugo razmišljam o tome što je ustvari istina. Došao sam do zaključka da istina ima koliko i ljudi.
No u posljednje vrijeme mi se više ne čini tako.
Nadam se da ću pišući na ovom blogu doći do određenih odgovora.
